I mi smo krivi – propadanje države

Propadanje preduzeća je jedan od uzroka propasti države i tu su direktno odgovorni svi oni koji su u njima bili zaposleni. Ali, nisu samo oni doprineli propadanju države, na to su uticali i svi nezaposleni.

Krasnih sedamdesetih i osamdesetih država je dodeljivala stanove zaposlenima, socijalno ugroženima, kao i kredite za izgradnju porodičnih kuća, a isti su se otplaćivali 20, 30 ili 40 godina.

Za dodelu stanova i kredita su se pravile rang liste u preduzećima, javnim i socijalnim ustanovama, lažirali podaci, dodavali i oduzimali bodovi pojedincima od strane raznoraznih komisija, ali na kraju su svi sa lista dobijali stanove i kredite, problem je bio samo ko će pre da ih dobije.

Osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka, država je davala neke kredite zemljoradnicima za kupovinu traktora. Vraćanje kredita je bilo definisano na dva načina, novcem ili robom.

Imućnije, koji su uzeli kredit sa vraćanjem u novcu, traktor je koštao 100DM, dok je druge koštao po 600kg žive stoke ili nekoliko tona žita punih 6 godina.

Inflacija je bila „raj na zemlji“ za sve koji su mogli da trguju novcem.

U tom periodu zaposleni su primali po 5DM mesečnu zaradu za koju su mogli da kupe 3 jaja, ako su bili brzi, ili ništa.

Ali su u isto to vreme svi otkupili svoje stanove u kešu u iznosu od 200DM ili otplaćivali kredite za kuće i vikendice u vrednosti jedne kutije šibica.
I sada smatraju da je to u redu i da nisu kršili zakon ili krali, zakon i nisu, ali su ukrali državu i sve građane koji nisu na ovakav način dobili stanove, kuće i vikendice u privatnom vlasništvu.

I sada su upravo ti najglasniji u osudi imovinskih karata pojedinih političara.

Zašto? Zato što nisu stekli valjda koliko i oni.
I dalje većina građana smatra da je oteti od države normalna stvar, a pronalaženje rupa u zakonu potpuno legitimno, osim kada to radi neko drugi.
Ako to rade drugi onda su lopovi.

Danas je normalno da se traži vraćanje otete imovine, ali nije normalno da se doplati razlika do realne vrednosti otkupljenih stanova.

Danas je normalno da se ne uzme i ne izda fiskalni račun, a normalno je da se traži bilo koja naknada od države.

Normalno je takođe da se nabavka robe i usluga, naročito u velikim državnim preduzećima i javnim ustanovama, vrši preko tri posrednika, a radi se o poslovima koji se mere milionima eura.

Zato sada pojedinci viču „drž’te lopova“, dane provode u ispajanju kafa u gradskim kafanama, za to traže platu, ako im je ne daju nema veze rade za radni staž. Jedu gloginje, žive od vazduha, kukaju pred Skupštinom i čekaju da ih beli slon odnese u zemlju dembeliju.

Neće moći.

Zato što ste uzimali, vi koji jeste, i koji i dalje uzimate ono što vam ne pripada, vaša deca nemaju ili neće imati ono što im pripada.

Mislite o tome ili nemojte – vaš izbor.

I slobodno mislite da su ovo banalnosti, vaše je pravo.

Ja, eto u dokolici, sabiram te banalnosti i množim sa nekoliko stotina hiljada ljudi i par desetina godina i smrzavam se kad stignem do sabiranja.

29 thoughts on “I mi smo krivi – propadanje države

  1. Da svi mi smo čuli dosta takvih priča. Naravno da krivica nikada nije samo sa jedne strane, uveko postoji i ona druga. Ipak razapinjanje krivaca nije rešenje, iako može biti put ka njemu.

    Sve više primećujem nedostatak rešenja. Koje je rešenje za sutra? Zapravo, i juče je bilo kasno. Zaista bih voleo da ovo društvo počne više da razmišlja o rešenjima, umesto da se međusobno okrivljujemo i nikada nikoga ne gledamo pred sudom.

    Mislite o tome ili … 🙂

  2. Sve ste pomešali.
    Babe i žabe.
    Uzroke i posledice.
    Šesdesete, sedamdesete, devedesete….
    Uzroke tražite tamo gde oni zapravo nisu a posledice pripisujete onima koji nisu krivi.
    Sve u trendu!
    Sami smo krivi.
    Oni nas vole ali mi ne valjamo.
    Pa da smo dobri zar bi nas bombardovali!
    A, da, to je bilo za naše dobro.
    Da se opametimo.
    Pa da nam postavljaju vlast po njihovoj volji a da mi ćutimo i glasamo baš kako oni hoće.
    Inače…..
    Pa uglavnom smo zaćutali.
    Narod je prestrašen.
    Od njih a i ovih naših.
    Ovi naši nas više plaše sa njima nego oni sami.
    Oni ZA OVE nemaju alternativu. Sa njima idemo putem bez povratka.
    Nema nazad.
    Ko ovce.
    Baciš jednu u provaliju a ostale idu same.
    ZABORAVLJAJU DA, AKO NEMA OVACA NEMA KOGA DA ŠIŠAJU.
    Tu i tamo se čuje po neki usamljeni glas.
    ALI TU JE I ŽANDARMERIJA. ŠTA MISLITE ZBOG ČEGA SU JE FORMIRALI? DA ŠTITI NAROD ILI VLAST? U DEMOKRATIJI! OD KOGA?
    ZNATE LI KOLIKO JE BROJNA DANAS POLICIJA SA ŽANDADMWRIJOM?
    ŠTA ĆE BITI KAD RASPRODAJU SVE I NE BUDE VIŠE PARA ZA ODRŽAVANJE OVOG MIRA.
    KAD SE POBUNE OVI KOJI IH SADA ŠTITE.
    KAD IH PROČITAJU.
    A VEĆ SE NA VELIKO ŠUŠKA O TOME.

    A sada o neradnicima i lopovima.
    Ako su svi bili lopovi i neradnici ko je stvorio sve ovo što ovi sada rasprodaju.
    Kako to da su ti lopovi i neradnici bili cenjeni na svim kontinentima kao graditelji i stručnjaci.
    U Africi, Aziji, Lat. Americi pa i u Evropi.
    Jesmo li mi deca neradnika, lezilebovića i lopova.
    Pa ko je izgradio autoput od Jesenice do Đevđelije. Đerdape I i II, Železare, Termoelektrane, IMT, Rakovicu, Trepču, Novi Beograd, Hidro elektrane (Vlasinu, Kokin Brod, Drinske, Ibar-Lepenac) i još mnogo toga.
    Pa i Vaš Bor.
    Gradili su ih ti koji su, kako Vi kažete, primali plate za nerad, krali i podkradali sami sebe.
    Sada nam most grade Austrijanci i Kinezi.
    Prvo nam kao daju neke kredite a onda pošalju neke stručnjake da te pare pokupe. Opet grade naši za neku siću a kajmak pokupe – njihovi.

    Tu se naravno od ovih gore neko debelo ogrebe.

    O Boru valjda Vi treba da znate više nego ja i drugi Vaši prijatelji van Bora.
    Ja samo znam da je u mom mestu odmah posle II svetskog rata bilo nekoliko prizemnih zgrada koje je Gazda fabrike izgradio za stručnjake-tekstilce.
    To su bili jednosobni stanovi sa bojlerima na drva i zajedničkim poljskim klozetima.
    U istom krugu su bili i malo pristojniji objekti – konjušnice za gazdine konje, fijakere, čeze.
    To se naselje zvalo a i sada se zove kolonija.
    U samom krugu fabrike je postojala vila (i sada je tako nazivaju) za gazdinu porodicu kada dođe u obilazak fabrike.
    Fabrika je bila ograđena visokim zidom sa krhotinama stakla na površini ograde. Kao u zatvoru.
    Ovako je izgledala i okolina svih tekstilnih fabrika u Leskovcu kao i u Vučju. Odmah pored tih ograda građene su te tzv. kolonije.
    Verujem da je tako izgledao i Bor.
    Verovatno još i gore.
    Za rudare su bile dobre i barake.
    Ja u Boru nikada nisam bio.
    Gledao sam slike, čitao reportaže, pratio događanja u Boru i oko Bora.
    Uostalom tu ja Google Earth sa fotografijama koje su Vaši Borani tamo postavili.
    Vidim da je to sada veliki, moderan grad.
    Sa bulevarima, sportskim dvoranama, domovima kulture, fakultetom, stambenim blokovima….
    Ko je to izgradio?
    Lopovi, mangupi i neradnici?
    Po Vama to tako izgleda.
    Vi ste sve generalizovali.
    Mladi ljudi koji pročitaju vaš post steći će baš takvu sliku u svojim precima.

    Gradi li sada neko neki veliki objekat u Boru?
    Hoće li ga graditi neki budući gazda (ili gazde)?
    http://www.bor-sve.net/index.php?option=com_content&view=article&id=173%3Aprodaju-srbiju-koju-je-bor-gradio&Itemid=10
    http://www.mininginstitutebor.com/default.aspx?ID=History&LN=SRL

    Kad ste rekli da sam dosta tema nabacao i da ćete o tome napraviti poseban post očekivao sam da će biti reči o Janjuševiću, Kolesaru, Bebi i drugim uvezenim Stručnjacima iz Bosne.
    Kad ono vi o radnicima-neradnicima koji su uništili preduzeća.
    To im malo bilo pa navalili i na državu.
    A ona, jadna, pokradena i nejaka.
    Nema ko da je brani.
    Pa pošto nema više radnika izmislili novog neprijatelja.
    Našli ga u bivšim prijateljima, navijačkim grupama, učesnicima revolucije (oktobarske) i drugim “neformalnim grupama”.
    Nazdravlje!

  3. Ne ulazeci u aktuelnu, dnevnu problematiku, saglasan sam sa uporednom analizom sistema koje je dao Tomislav.
    Zamenjene su teze. Nisu preduzeca upropastila drzavu, nego je pogresno vodjena drzava 90-ih uletela u haos, upropastila privredno okruzenje i sasekla sopstvenu bazu.

    Posle smo naprasno hteli, ili su nas ubedili, da hocemo natrag kapitalizam.
    Treba znati da pravedan model privatizacije i kapitalizacije ne postoji. Radi se samo o izboru najmanje loseg.

    Tu spada i ta prica sa stanovima. Sta ako su kupljeni za 200 maraka?
    Model (ne govorim o odstupanjima) je bio da ih od drustva dobijaju oni koji ih odrade ili su strucnjaci, sto znaci da je od njihovih plata vec odvojeno ili trebalo da se odvoji za ostatak.
    Napravljen je tranzicioni presek i u tom momentu neki nisu dosli na red iako su i oni odvajali.
    Nisu im za to krivi ovi prvi i nema potrebe naturati tu neku krivicu, sebi ili roditeljima. Sta je trebalo? Da ih plate dvaput? Ili da ih vrate i kome? Onda i njihova izdvajanja odlaze u vetar.
    Tako je bilo i treba popravljati sta se moze.

    Tomislav je dao i dobru paralelu napustenog i sadasnjeg sistema (gradnja mostova). Istina je da u citavoj Istocnoj Srbiji na prste mozete da izbrojite ono sto je pre 2.svetskog rata gradjeno od tvrdog materijala, da ostane.
    Postojali su rudnici i tada. Ali ruda je isla u inostranstvo a barake pored su bile za domacu celjad. Postojala su sela sa kucama od blata.
    Evropa je tada gradila divne zgrade koje danas turisticki pohodimo.
    Vecinu onog sto danas zateknete na terenu, gradili su bas ti od kojih smo se distancirali.

    Tema je previse siroka da bi se kroz blog-post izveo jednoznacan zakljucak.

  4. @Zorane, do rešenja se dolazi detaljnom analizom. Ako analiza izostane i ne nađu se uzroci onda se bavimo posledicama.

    @Tomislave – niti sam generalizovala, niti sam išta mešala. Navela sam svoje razmišljanje na jedan od uzroka.

    Oduševim se kad čujem da narod nije kriv, ali nikad! A onda taj “narod” reši da se bavi politikom, i postane deo institucija, onda malo ne valja. Pa se onda vrati međ’ narod i onda opet valja.

    @milosV – koliko zaključujem, smatrate da je džava kriva za propast preduzeća, i da je sasvim normalno da neko plati stan 200DM a neko 200000DM iako su doprinosi bili identični za sve.

    OK. Poštujem.

    Ali, mene niko ne može da natera da ukradem tečni sapun iz zajedničkog toaleta ako ja to NEĆU, a mi smo bili primorani da ga vežemo konopcem za česmu da ga pojedinci ne ukradu.
    Banalno, potpuno, radi se o nečemu što baš svako može da kupi, ali je naviknuto da ukrade, pa krade.

    Šta mislite šta se dešava kada je u pitanju vrednija stvar?

    No, narod nije kriv. Nikada!

    I u pravu ste, tema je široka, a za primer koji sam navela sa mojim stavom o tome, se nismo usaglasili.
    U ovom trenutku mislim da ne grešim, ako promenim mišljenje, javiću se.

  5. Jeste, tadasnja drzava je upropastila postojeci privredni sistem. Preduzeca tada prosto propadnu jer gube smernice za delovanje.

    Da pokusam jos jednom da pojasnim oko stanova jer je ideja imala smisla.

    Stan je trebalo da kosta, recimo, 25 godina rada i izdvajanja iz plate + tih 200 maraka, ili tako neka cifra. Ova doplatna cifra je skoro nebitna jer je zavisila od nerealne knjigovodstvene vrednosti u trenutku racunanja po divljajucem kursu.

    U slucajevima da je u pitanju kadar ili strucnjak, stan bi dobio ranije a od njegove vece plate bi nastavio da odvaja u fond. Bolje tako nego da ode na drugo mesto npr. u inostranstvo. Lepo bi bilo kad bi i se danas obezbedivala takva motivacija za ostanak strucnjaka.

    Ovaj sistem podrazumeva kontinuitet. Ako se presece onda neko mora da ostane kratak jer nije dosao na red.

    Zar mislite da je, u trenutku preseka, ljudi trebalo da izadju iz stanova u kojima zive decenijama ili da u za njih u onoj krizi ponovo sakupljaju desetine hiljada?
    Mogli su da ih ostave drzavi kao vlasniku. Ali posto su stanari kroz plate prethodno vec odvajali za stan, morali bi da izracunaju samo neplaceni udeo i onda da im naplacuju srazmernu kiriju. Zamislite tek taj haos!

    Zanima me, koje je, po vama, bilo bolje resenje da se definise vlasnistvo, a da ne bude drustveno?

  6. Zar mislite da je, u trenutku preseka, ljudi trebalo da izadju iz stanova u kojima zive decenijama ili da u za njih u onoj krizi ponovo sakupljaju desetine hiljada?

    Neki su morali da izdvajaju desetine hiljada da sebi obezbede stan. Ah, da, rekoste da je tako moralo.

    Kada govorite o kadrovima i kadrovskim stanovima, oni jesu dodeljivani bez prava na otkup 10 godina. Stanovi su pripadali preduzećima koja su ih otkupljivala (isto je pravilo važilo i za nove i za stare stanove).
    Pojedinci, oni jednakiji, i ne mali broj njih, je iste otkupljivao za 200DM mnogo ranije pre isteka tih 10 godina, potom je prodavalo te stanove po tržišnoj vrednosti i napuštalo i preduzeća pa i državu.
    I sve je to omogućila država, a narod, kada to kažem mislim upravo na te pojedince, su sve to lepo iskoristili. I vi sad hoćete da me ubedite da je to tako moralo?
    Pa ja mislim da nije.
    I da ti pojedinci nisu krivi?
    Mislim da jesu.

    Nismo mi kao društvo prošli truli kapitalizam, i sve dok to ne prođemo imaćemo probleme, pre svega u odnosu pojedinca prema sopstvenoj državi.

    Zanima me, koje je, po vama, bilo bolje resenje da se definise vlasnistvo, a da ne bude drustveno?

    Privatno ili državno vlasništvo.

    Ako je društveno bilo dobro, zašto su se svi otimali da kupe stanove?

    Kada su svi pohrlili u preduzeća, napuštajući svoja sela i imanja, posle određenog vremena su se vraćali na svoja imanja, a rad u preduzećima im je bio za odmor i džeparac.
    Vrlo dobro su znali šta znači imati nešto svoje a imovinskoj karti su dodavali koještarije iz preduzeća gde su radili.

    Kada su počela otpuštanja radnika po socijalnim programima, radnici su time gubili pravo na zaposlenje narednih 5 godina, ali samo u društvenim preduzećima, dok su u državnim mogli da zasnuju radni odnos istog momenata.

    Ne mogu da prihvatim da pojedinac nije učestvovao u propadanju i preduzeća i države, jer jeste, a načina je bilo milion.

  7. Mogli ste da patentirate sistem zaštite tečnog sapuna od nepoštenih korisnika.
    Zaradili bi grdne pare nakon otkupa patenta i počeka masovne proizvodnje.
    A onda je mogla dopuna patenta i na ostale stvari sve do preduzeća i države.
    Bilo bi para ko pleve!
    Jel konopac bio od čelika?

  8. Pa, vidite, ja sam svoj radni vek proveo u jednom od tih preduzeća.
    To je bio moj drugi dom.
    I ne samo moj.
    Nikome od nas, a bilo nas je bogami i do 500, nije padalo na pamet da ga podkrada.
    Organizovali smo i akcije.
    Pomagali ugrožene, obilazili bolesne.
    Zarade su isplaćivane prema ostvarenom učinku.
    Po normativima.
    Svaka jedinica urađenog je imala svoju cenu.
    Ja nikada, baš nikada, nisam primio platu za nerad.
    Nije mi ni zakinuto.
    Organizovali smo izlete, slali ljude na oporavak u banje.
    Bilo je i teškoća naravno.
    Kad god smo radili neki posao za državu zapadali smo u dužničke krize.
    Naročito tokom 90-tih.
    Tada su ukinuti propisi po kojima je moglo da se investira i gradi SAMO AKO SU OBEZBEĐENA SREDSTVA I IZDVOJENA NA POSEBAN DEPOZITNI RAČUN.
    To znači da nisu mogla biti umrtvljena sredstva pa obustavljena gradnja do sledećeg pribavljanja sredstava.
    Ili kupljena samo jedna mašina iz proizvodnog lanca pa ona stoji nekoliko godina dok se ne pribave i ostale.
    A onda je država počela da podkrada preduzeća. Mi im gradimo – oni ne plaćaju. Oni snabdevaju svoje ustanove potrošnim materijalom, gorivom, kancelarijskim materijalom, sredstvima za higijenu i drugim potrepštinama ali za to ne vrše uplate. I tu počinje dužnički lanac.
    A znate li koliki je bio, a i sad je taj deo koji se finansira iz budžeta?

    Onda su kao kruna svega došle sankcije.
    I to ne samo od jedne države (kao Kuba i SAD) već opšte i totalne.
    Nema izvoza.
    Nema uvoza.
    Nema goriva, nema maziva, nema sirovina.
    Mašine propadaju.
    Ne može da se proizvodi pa nema niti novca od prodaje proizvoda.
    Postoji opasnost opšteg haosa pa i građanskog rata.
    Država štampa bezvredne novčanice.
    Pojavljuju se ‘lovci iu mutnom’ i crnoberzijanci.
    U te mutne poslove uključuje se i deo državnog aparata.
    Narod je zatečen i zbunjen. Sa govornica čuju razne priče.
    Od one “da se Srbija neće saginjati” (Milošević) do one da je “Srbija poslednji bastion komunizma” (Drašković).
    Zalihe se troše i počinju nestašice svega i svačega.
    Preti glad.
    Narod je prinuđen da se dovija na razne načine.
    Legalno i nelegalno.
    ŠĐvercuje se sve.
    Što se kaže od igle do lokomotive.
    Država to toleriše.
    Mora.
    Sve se odvija baš onako kako su i predvideli autori planova o raspadu Jugoslavije kao probni kamen za SSSR.

    Sada su svi na budžetu. Državni aparat, vojska, policija, školstvo (od pretškolskog do univerziteta), Sudovi, razne agencije.
    Sve pare idu gore a onda ih Dinkić i ostali Gey 17 dele i šepure se pred kamerama.

    A ‘moje’ preduzeće je ruševina.
    Preduzeće koje je stipendiralo mnoge đake i studente.
    Preduzeće koje je značilo život za mnoge porodice.
    Preduzeće koje je bilo kao složna porodica.
    A formirano je 1956. godine (ja sam tada bio klinac i sećam se) kao komunalno za održavanje čistoće u varoši.
    Od inventara je imalo zaprežna kola sa gumenim točkovima na kojima je postavljeno bure od 200 litara a na njemu navarena izbušena cev.
    Ta kola je vukla jedna raga i u večernjim satima je prskana glavna ulica da bi moglo da se odvija korzo bez prašine.
    To preduzeće je kasnije preraslo u solidnu građevinsku firmu koja je već 1963. godine na vest o zemljotresu odmah krenula u pomoć razrušenom Skoplju. Firma je gradila svuda po Srbiji (Leskovac, Vučje, Lebane, Niš, Požarevac, Trstenik, Vrnjačka Banja, Beograd) i u Crnoj Gori (Bar).
    Moje preduzeće nije usamljeni slučaj.
    E vidite kad neko za sve ovo okrivi radnike i svrsta ih u lopove i neradnike onako paušalno, od oka a da pritom (sem Mileta Kitića) ne pomene nijedno ime i prezime (makar inicijale) ja malo izgubim kontrolu.

    Nisam imao namere da Vas uvredim.
    Malo sam pokušao nešto kao da budem duhovit.
    Ispalo je da vam se taj ton nije dopao.
    U svakom slučaju, oprostite.

    Ja volim da svaku pečenicu započnem u novom redu.
    Valjda to vučem iz rane mladosti kad sam guste tekstove, bez dijaloga, često prelazio onako na brzaka i po nekad propustio veoma bitne stvari.
    Da se i mojim tekstovima ne bi desilo isto.
    A i dosadno je kad je ’em dugačko em gusto’.
    Uzdravlje.

  9. Jos jednom, hvala Tomislavu. To je to.

    I ja sam prosao vecinu toga. Nisam krao i ne osecam se kriv.
    Dobro znam da to nije bio lopovski model. I krivo mi je kad se pljune, onako po svima.

    Vi krivite pojedince koji su van sistema, za kradju dobara za licnu upotrebu a problem lezi u sistemskoj kradji. To je ranije bilo nezamislivo.
    Tu nam morate verovati na rec.

    Danas je drugo. Ljudi su vecinom van sistema, prepusteni borbi za goli opstanak i njihovo ponasanje je izmenjeno, pod pritiskom.

    Poslednje sto se obicnom gradjaninu moze prebaciti je da rusi drzavu, kako glasi tema posta.

  10. “Mislite o tome ili nemojte – vaš izbor.” ovo je za mene ključna rečenica tvoga posta. Hvala što si nas podsetila. Poznato je da narod ima kratku pamet, a i svako od nas kao deo te celine… S vremena na vreme, treba da svi “prelistamo” memoriju i setimo se gde smo bili, kuda idemo i to što kažeš – šta ćemo ostaviti deci…

  11. …bravo majstore….
    da dodam jos za – (7992) Томислав 02.11.2010 u 5:26 pm – valjda ce mu biti jasnije:
    Kada ste/smo sve pojeli ( i zaradjeno ? a i prisvojeno – pozajmljeno) i istovarili u WC solje, pogledali smo preko republickih granica sta bi jos mogli da pozajmimo – pa necemo valjda jos i raditi posle toliko godina nerada ? Tako smo izgubili sve sto smo oteli na pusku od 1941. do 1945. god. (oteto – prokleto) a i ono malo sto smo radili – statisticki 3h i 5 min. dnevno.
    Predlog svima nama iz tog perioda je da stanemo pred svoja ogledala i pljunemo ono sto vidimo samo u onoj meri za ono zasta smo mi sami krivi !
    Pozdrav svima a narocito onima koji jos nisu u stanju da …….

  12. (8003) Dragan 08.11.2010 u 11:03 am
    Možete li, Dragane da vidite samog sebe u tom vašem ogledalu?
    Ako ovako gledate na stvari, pljujte po sebi do mile volje.
    I treba.
    Svaki put, onako u prolazu.
    Samo, nemojte da to zahtevate i od drugih.
    Nije lepo a ni ljudski.
    Vaše reči nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa temom.
    Vi bi da i narednih sto godina delite SRBE na četnike i partizane.
    Ja o tome ne želim da raspravljam niti sa vama niti sa bilo kim.
    U zdravlje!

  13. em dugačko em gusto

    … Em glupo, Tomislave.
    Nije se to društvo koje ti opisuješ kao društvo vrednih, sposobnih i poštenih raspalo zato što je neko rekao da mora da se raspadne, već zato što je došlo do tačke u kojoj je stanje u životu zajednice, društva i države nepodnošljivo za normalan život i razvoj. A ta tačka je dosegnuta u trenutku kada su svi krediti potrošeni i sve dovedeno do propasti (ovde se govori o preduzećima, ali nisu jedino ona dovedena do propasti). Nije bilo više mogućnosti za veštačko disanje.
    To o čemu ti pišeš je prosto žal` za mados` i pokušaj da dokažeš da je sve bilo bolje kad si ti bio mlad. E pa, dragi moj Tomislave, možda jeste bilo bolje tebi i meni koji smo tada bili mladi, ali smo zato svojoj deci ostavili istrošene resurse i društvo bez nade.
    Mnogi među nama su davno bili zreli za lapot.

  14. Teza da je sve bilo dovedeno do propasti uopste ne stoji. Kao ni to da je sve sto je novo, nuzno i bolje. To je potrosacka logika.

    Krediti dobijani i korisceni, mnogo domacinskije nego sto se danas koriste. Napravljena je funkcionalna privreda, dinamicnijeg rasta i sa pravednijom raspodelom nego sto je sadasnja.
    Iza tog drustva je ostalo mnogo napravljenog sto se do danas krcmi.
    Zivite u gradu koji je do 2. svetskog rata rudu davao strancima ili sacici vlasnika prirodnog resursa zemlje, a tek nakon toga u korist svog drustva. Prebrojte predratne zgrade u Boru. Prebrojte i one koje su se izgradile od devedesetih a da nisu okucnice, nego recimo, proizvodne hale, pozorista, domovi kulture.

    Za ostale dokaze se potrudite sami.
    U svakom statistickom izvoru nacicete mnogo:od nivoa nacionalnog dohotka po glavi, stope rasta, procenta nezaposlenosti, izdvajanja za nauku, stepena opremljenosti, pozicije sistema odbrane.

    Tacno, doslo se do zastoja, do tacke da se, u svetlu globalnih, pre svega politicih ali i ekonomskih, zbivanja trebalo dogovoriti kako dalje. Sta ce, nakon istrosenog entuzijazma, biti novi pokretacki motiv.
    Umesto da se dogovorimo, izgleda da je uravo “neko rekao da mora da se raspadne”. Jos samo da razmrsimo ko je to bio.

    A “zal za mlados'” postoji, ali ponajmanje za nasu jucerasnju, nego za danasnju, koja nema ni odakle, niti gde da krene, nakon uspesne tranzicije u ovo sto se propagira kao bolje.

  15. Ja i ne kažem da se danas radi bolje nego što se radilo. Naprotiv. Od neophodne privatizacije je napravljena grabež i pljačka.
    Samo, to što se danas radi naopako ne znači da se juče radilo dobro.
    Umesto što upoređuješ situaciju u ovoj zemlji do osamdesetih i danas, probaj da uporediš situaciju u zemlji osamdesetih sa situacijom u zemljama slične veličine ali drugačijeg uređenja u istom periodu.
    Tako ćeš lakše da dođeš do zaključka da je nešto moralo da se menja da bismo uhvatili korak sa ostalima iz okruženja. Druga je stvar što mi napravimo farsu od svega što u normalnim zemljama funkcioniše čim probamo da isto primenimo kod nas.

  16. Ah da…

    Teza da je sve bilo dovedeno do propasti uopste ne stoji. Kao ni to da je sve sto je novo, nuzno i bolje. To je potrosacka logika.

    Prostački je staviti u usta sagovorniku nešto što nije rekao i onda sa time polemisati.

  17. @Raindog
    Cak i da prvu recenicu izvedemo iz tvog komentara, iza druge dve stojim ja.
    U vezi objasnjenja koje je dao Tomislav, koristis termin “glupo”, za ovo moje, gde se ne pominjes, vezujes termin “prostacki”.
    To nije metod, koji meni odgovara pa pa cu se vratiti na uobicajeni ton.

    Dakle, kod tzv. tranzicije radi se o promeni strukture, vracanju na privatno vlasnistvo i, u vezi s tim, adaptaciji politickog modela.

    Model koji se kritikuje, drustveno vlasnistvo, funkcionisao od sezadesetih do osamdesetih. Njegovo poredjenje je moguce vrsiti samo sa sistemima iz istog perioda.
    U prvom delu, parametri modela su bolji u odnosu na Grcku, Portugal, nisam siguran za Spaniju i Italiju ali tu vec govorimo o mediteranskim ex-kolonijalnim silama, dakle bogatijoj osnovi. Istok je drzavno socijalisticki a Latino zamlje ne poznajem ali mi se ne cine bog zna kako uznapredovali tada.
    O modelima sa drustvenim vlasnistvom kao Albanija, Rumunija i Bugarska necu da trosim prostor. Valjda se secas.

    Krajem osamdesetih paramtri brzo padaju ali su jos uvek u nategnutom plusu, koji ukazuje na neophodnost promena ciljeva i motiva.
    U dobrom delu perioda o kome govorimo radi se o originalnom, samoupravnom konceptu koji nema pravu paralelu.
    Tranzicioni period od osamdesetih pa do 2000. ne vredi tako analizirati jer nije zaokruzen, radi se haoticnom i fluidnom skupu parcijalnih resenja.

    Ovakvi tekstovi koriste nezadovoljstvo akumulirano u tranzicionom periodu da udari na sve tekovine modela koji je prethodio i to tamo gde je najtanje. Napada se po pojedincu iz proslosti, umesto predlaganja boljih sistemskih resenja za buducnost.
    Ne vidim da iko moze da ima korist od takvog pristupa, osim stvaranja klime opste nervoze u sredini u kojoj zive samo lopovi i krivci.

  18. (8006) RainDog 10.11.2010 u 9:26 am
    (8010) RainDog 10.11.2010 u 12:10 pm
    Zadivljen sam vašim tekstovima.
    Pa vi ste rođeni pisac.
    Ma kakvi!
    Genije!
    Voistveni genij svemogući kako bi vas nazvao Njegoš da je, kojim slučajem živ.
    Ne, ja se ne usuđujem da sa vama polemišem.
    Ja ne umem da se tako visokoumno izražavam.
    Jednostavno nemam te reči u svom skromnom rečniku.
    I zato “RainMan”, pardon, “RainDog” ovim naš dijalog završava i pre nego je započet.

  19. Samo trebamo pogledati oko sebe u kuci, stanu, gdje vec zivimo. Nekad je sve u kuci znaci, zavjese, stakla na prozorima, materijal u zidovima, tepisi, namjestaj, elektronika, kasike, bijela tehnika, odjeca, sve sto vidimo proizvedeno u nasoj drzavi. Sada jad kad gledam oko sebe ni jedna jedina casa nije proizvedena u Srbiji. Sve uvozimo. Kina, Japan, Zapad, Turska.

    E oni su razjebali bivsu Jugu i njima se isplatilo i to masno.

  20. Zanimljivo je da smo verovatno bili jedina zemlja na svetu koja je umesto fiktivnog braka imala fiktivni razvod. To je bilo u vreme akcije ‘Imas kucu, vrati stan’, ciji je smisao bio da oni koji vec imaju vec nekretninu vrate stan koji su dobili od preduzeca… Da, zato se sada i zivi kako se zivi.

  21. (8022) Aleksandar 22.11.2010 u 6:12 am
    ….”Da, zato se sada i zivi kako se zivi”.
    Hoćemo li i narednih 10 godina za loš život i sadašnje stanje tražiti krivce u nekome od ranije.
    Naravno da je bilo malverzacija.
    Bilo ih je, ima ih sada i biće ih i dalje.
    I fiktivnih razvoda.
    I brakova.
    Pa zar ne postoje tamo, na zapadu fiktivni brakovi u cilju dobijanja nekih famoznih papira.
    Tamo je to razvijeno u biznis.
    Otuda je i uvezeno kod nas.

    Stanovi su dobijani na razne načine. Neko kao neophodan stručnjak, neko kao stambeno ugrožen.
    Neko i kao nečiji rođak, dadilja, guvernanta.
    Ovo zadnje nije bilo pravilo već retki izuzeci (koji ne potvrđuju pravilo).
    Ali su ih dobijali i radnici.
    Građeni su i deljeni po nekim pravilima.
    Dobija li ih neko sada?
    Ako ih dobija, ko je taj?
    [Ovde ne računam stanove za porodice izbeglih Srba iz Hrvatske i sa Kosova, koje finansiraju sa Zapada.
    Zašto?
    Naravno da se ne vraćaju tamo u te “multi-etničke zajednice” i remete nacinalnu homogenost.]

    Ko sada gradi?
    Grade uglavnom neki divljaci, bez papira.
    Firme sa, kako se nekad govorilo, mašnom i tašnom.
    Doduše sada mašna nije u modi već debeli vratovi, brijane glave i “kajle”.

    Pre neki dan sam prolazio kroz jedno od prigradskih naselja u Beogradu.
    Užas.
    Kuća do kuće.
    Može se sa terase jedne zgrade zakoračiti kod komšije u susednoj.
    Pa onda u sledeću.
    A sve su u izgradnji.
    Kad uđeš da, kao pitaš za kupovinu stana i naravno za papire oko uknjižbe uglavnom dobijaš odgovor da je postupak obezbeđenja papira (dozvole za gradnju i dr.) u toku.
    Taj deo Beograda je pretvoren u kasabu.
    Mogu se snimati oni akcioni filmovi sa jurnjavom po krovovima.
    Radi se o Žarkovu a verujem da i u drugim delovima nije bolje.
    Ono što je rađeno u Zemunu je prema ovome – ništa.

    Ovde ću završiti sa pisanjem uz konstataciju:
    – Aleksandre ne živi se ovako zbog fiktivnih razvoda.
    Razlozi su mnogo, mnogo dublji i zavređuju baš ozbiljno istraživanje.
    Ali istraživanje nezavisnih ljudi koji bi bez straha od bilo koga sa istoka, zapada ili iznutra, pošteno i objektivno, napisali pravu istinu.
    Ja do sada na takvo pisanije nisam naišao.

  22. Tomislave,
    Zivimo kako zivimo zbog fiktivnih razvoda, izmedju ostalog. To je jedan, vrlo dobar, pokazatelj.
    Hajde da se pozabavimo ovim primerom, jer je reprezentativan.
    Stanove su dobijali i radnici i ugrozeni i sta ja znam ko. Ipak, ako mislis da je tek neznatan broj onih koji su nezasluzeno dobilijali stanove, onda je iluzorno i pominjati tzv. fiktivne brakove, a bilo ih je dovoljno da se i danas pamte. Imati vise stanova, ili stan i kucu, pa se razvesti iz straha da bi nekretnina mogla biti oduzeta bilo je izrugivanje drzavi, i to ne drzavi u suvoparnom birokratskom smislu, vec drzavi u smislu zajednice svih nas.
    Nedostatak javne osude takvog ponasanja doveo je do toga da danas, ma koliko se narod gnusa olosa o kome si govorio, neskriveno zeli da bude na mestu tog olosa.
    Mi smo u kriminal i necasne radnje uvuceni za malo para, bili smo jako jeftini i sad vise nemamo prava da podignemo glas.
    Da nije svako od nas makar jednom usao u neku ordinaciju preko veze, ili da nije doneo kuci par srafova sa posla, danas bi imao prava da podigne glas. Ovako ostaje mu samo da gleda na one koji su vise imali na dohvat ruke, pa to prisvojili…

    A, uzgred, fiktivni brakovi koji se desavaju negde, tim drzava ne stete puno, cak im i koriste.

  23. (8024) Aleksandar 23.11.2010 u 8:00 am
    Ako bi vaša tvrdnja o fiktivnim razvodima radi zadržavanja “i kuće i stana” bila tačna i ako bi ta pojava bila toliko masovna da ugrozi i preduzeća i državu onda bi statistički podaci za taj period pokazivali znatan skok u odnosu na druge periode i druge države.
    Ja sam malo pregledao razne sajtove sa statistikama u toj oblasti i podaci govore nešto sasvim drugo.
    Nije bilo nikvog povećanja razvoda brakova (Divorces) nego u drugim državama u okruženju.
    Evo vam linkova pa pogledajte.
    http://medicinskicasopis.org/pdf/br%208/sr/Full/Zakljuceni%20i%20razvedeni%20brakovi.pdf
    http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0350-3593/2005/0350-35930501095I.pdf
    http://www.sretneveze.com/brak/statist.html
    Nisam mogao da nađem bolje pokazatelje od ovih za koje dajem linkove.
    Ako ih ima dajte link pa da ih i ja pogledam

    Čak šta više u periodu posle 2000-te dolazi do znatnog povećanja razvoda brakova.
    Znaći li to da se opet radi o nekoj smišljenoj akciji da se izigraju zakoni i ugrozi država?
    Neznam ko!

  24. Tomislave,

    Pominjanje fiktivnih brakova nije bilo u smislu da je sama pojava nesto ozbiljno narusila, vec da je nedostatak osude, kao opsteg stanja duha tadasnjeg vremena i tadasnjih ljudi, doveo do toga da danas potparolka vladajuce stranke na novinarsko pitanje o tome kako je kupila casovnik od 4000 evra odgovara kontrapitanjem – Kako vas nije sramoat da tako nesto pitate?

    Da napomenem, kako ponovo ne bi bilo zablude, ovo je jedan primer u moru slicnih.

    Takodje, pomenuo sam i radnike koji su sa posla nosili srafove kucama… Ne mislite valjda da je moja poenta bila da je tako doslo do nedostatka srafova, te su recimo automobili u Zastavi ili traktori u RAkovici, montirani bez svih zavrtnjeva na predvidjenim mestima?

    Mi smo u igru koja danas dozivljava finale odavno uvuceni, i pristali smo da je igramo za malo para, i sto je najzalosnije, u vreme kad se nismo morali boriti za goli opstanak kao danas. O tome kako se onda zivelo i vi govorite.

    Zato danas nemamo prava mnogo talasati.
    Zato i ne talasamo.
    Pomalo lajemo, ali tek pro forme.

  25. Znate sta,

    Jednom sam na pauzi za rucak (zivim u Kanadi) ubacio kovanicu u coca cola masinu i umesto jedne ispalo je pet konzervi soka. Izvadio sam konzerve i ponudio ih kolegama koji su bili u redu iza mene i videli sta se desilo.

    Niko ih nije zeleo uzeti.

    Nisu odbili zato sto su preposteni i zive u idilicnom pravednom drustvu, vec iz prostog razloga sto nisu jeftini, u sopstvenim, ne u tudjim ocima.

    Zato politicar kada ga pitaju odakle mu sat u vrednosti od 20 prosecnih plata mora imati jako dobar odgovor, a ako ga nema, da prostite na izrazu, najebace mu se mile majke.

    Masina pogresila – poklonila sok; sistem pogersio – poklonio 20 prosecnih plata… Na isto se svodi.

    Mi smo uzeli sok i sada vlasnica sata sa punim pravom kaze da smemo ni da pitamo odakle njoj sat.

    Pa, jeste – u pravu je!

  26. Fiktivni brakovi, kradja srafova, ministarkin sat i jos pet konzrvi .. !!?!
    Au, prijatelju, ti bi nas bas uredio!! :mrgreen:

    Samo ti sedi tamo, medju tim postenim i do sebe drzecim!
    Sa njima se ionako malko zezaju, mozda nisu ni shvatili sta se desilo.
    Ako si im ti objasnio, jasno je sto su resili da ne uzimaju! :mrgreen:

Leave a Reply to milosV Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.